Priče iz okruženja – Durmitor i Žabljak – Crna Gora

“Drži nebo kao soha”
Upravo je ovim rečima Vuk Karadžić opisao svoju iznenađenost visinom Durmitora. Verovatno nije ni pretpostavio da se pred njim nalazi više od pedeset vrhova, čija visina premašuje dve hiljade metara. Ima li većeg izazova za ljubitelje šetnje ka nebu?

O Durmitoru smo štošta znali i pre nego što smo ka njemu krenuli. Nacionalnim parkom je proglašen 1952. godine, da bi se početkom osamdesetih našao i na listi svetske kulturne i prirodne baštine pod starateljstvom Ujedinjenih nacija. UNESKO je i reku Taru uvrstio u ekološke rezervate biosfere, ali je manje poznato da je Durmitor jedna od najstarijih zaštićenih područja u Crnoj Gori.
Naime, pre više od sto godina, još u vreme kralja Nikole, Crno jezero je proglašeno Kraljevim zabranom.
Ovaj planinski masiv, dugačak oko 50, a širok oko 20 kilometara, teritorijalno pripada opštinama Žabljak, Pljevlja, Plužine, Šavnik i Mojkovac, ali ono što zaista vredi videti su njegove prirodne granice. Naime, sa svih strana je okružen brojnim kanjonima, kroz koje protiču verovatno najlepše reke Evrope. Tu je Komarnica, iz čijih voda nešto dalje nastaje Piva, zatim kanjoni Pive i Tare iz kojih se rađa Drina, a tu su i Sušica i Draga, i ko zna koliko još tokova koji pristižu odnekud sa visina.
Iz Beograda se može redovnom autobuskom linijom, ali je polazak u ranim jutarnjim satima. Krenuli smo nešto iza ponoći, pa smo u Žabljak stigli posle osam sati vožnje.
Za pohod se pripremamo ispred kancelarije Turističkog biroa – tu se presvlačimo i ostavljamo višak stvari. Srećom te su domaćini poranili, jer bi smo na Durmitor, verovatno, morali da ponesemo i ono što tamo nikom nije trebalo. Posle nekoliko kišnih dana dočekalo nas je sunce i slab vetar, poznavaoci kažu da je to idealno vreme da se pođe uz planinu. Krenuli smo asfaltiranom stazom od Žabljaka i ubrzo stigli do prve „dileme“. Ako skrenemo ka Ivan dolu, znatno bismo skratili put, ali se ipak odlučujemo da najpre obiđemo Crno jezero.

Reč je, zapravo, o dva jezera kojima su, valjda zato, data i dva imena – Veliko i Malo jezero. Gledajući ih zajedno, primećujemo da liče na broj „osam“, a povezana su prečagom preko koje se, za visokog vodostaja, obrušavaju slapovi. Voda u jezera stiže Mlinskim potokom, a iz njega ističe u Žabljačku reku, koja nešto dalje ponire i negde daleko uranja u Drinu. Ne proveravamo temperaturu vode, ali kažu da ponekad usred leta može da dostigne i „neverovatnih“ 18 stepeni. Obala je strma i stenovita, voda zelenkasta, a providnost je najveća na sredini – upravo tamo gde je najdublja.
Oko jezera vijuga pešačka staza duga oko četiri kilometra, a posetiocima se nude i konji za jahanje ili čamci za „krstarenje“ jezerom. Naravno, u ovo doba godine o tome i ne razmišljamo, već hrabro nastavljamo ka vrhu. Pešačimo pored bistrog Mlinskog potoka, koji spaja Crno jezero i Zminje, a kome geografski pojmovi nisu baš jasni, treba reći da se sve to nalazi pod Crvenom gredom.
Potok je tu i tamo premošćen balvanima, ali su dosta oštećeni i zimi zaleđeni, pa treba biti veoma pažljiv.

U brojnim brošurama o Durmitoru možete pročitati da posebnu vrednost Nacionalnog parka predstavljaju šume crnog bora na lokalitetu Crna poda. Ali nijedna priča ne može da dočara ono što oko vidi! Stabla visoka i do pedeset metara odolevaju vremenu skoro četiri veka. Tu su i pašnjaci i livade, skijaški tereni, sela i katuni, uređene staze i putokazi, brojni vidikovci, i bogat biljni svet sa 1.500 vrsta i 130 vrsta raznih ptica. Među njima, a ko bi drugi, caruju orlovi! Nismo ih videli, ali, iskreno, nismo ni želeli. Umesto njih, pogled upiremo ka brojnim ledničkim jezerima. Ima ih sedamnaest, a na njihovoj mirnoj pučini se ogledaju jele i smrče, okolni vrhovi i radoznale zverčice.

Planirali smo da stignemo do Lokvica, i da tu podignemo šatore i prespavamo. Primećujemo da snega ima znatno više nego prošle godine u isto vreme, ali su staze, srećom, utabane, pa je sve lakše. Do cilja stižemo posle četiri i po sata, a tamo nas već čeka grupa planinara sa Pala. Svako ko je ikada zimi tumarao planinom, zna kakvu radost donosi vatra. U katunu Vuka Kovačevića, na dobro ugrejanom šporetu se u loncu topi sneg – treba nam vode. U blizini je, doduše, i izvor, ali do njega i ne pokušavamo da dođemo. Namet je debeo barem deset metara.

Odmor u katunu nam svakako prija, ali nas mame okolni visovi. Ispod markantnog vrha Međed je vrelo Čelina – za nas je predalek. Oko pet popodne krećemo na Čvorov bogaz, sa čijeg vrha se pogled pruža u nedogled. Jedan od trista speleoloških objekata, Ledena pećina, nalazi se na visini većoj od dve hiljade metara, a iznad nje se ponosno „šepuri“ Obla glava. Na njenom se vrhu i leti mogu videti zaleđene figure, ali je sada sasvim nedostupna, jer je ulaz zatrpan snegom.
Koga je umorio težak strmi uspon, u povratku se dobro „odmorio“ klizanjem po snegu. U bazu stižemo mokri i umorni, ali zadovoljni što sve teče po planu. Posle romantične večere uz sveće, pakujemo opremu za sutrašnji pohod na Bobotov kuk i rano odlazimo na spavanje. Ne znam o čemu razmišljaju moji saputnici, ali verujem da je svima pred očima najviši vrh koji treba osvojiti.
Uranili smo, ali sivi oblaci na horizontu nam donose strepnju. Ipak krećemo, i posle četiri sata hoda moramo da zastanemo. Treba postaviti snežne klinove, kako bi uspon uz pomoć užeta bio lakši. Kažu da se sa ovog mesta pruža predivan pogled. Od magle, nažalost, ne vidimo ni prst pred okom. Vremenske (ne)prilike su takve da na kraju moramo da odustanemo. To nam svima teško pada, ali moramo priznati da je razumno. S druge strane, kolege sa Pala nam „plastično“ objašnjava narodnu izreku – „Preko preče, naokolo bliže“! Grupa od pet planinara, koristeći stazu sa druge strane, veoma brzo stiže na sam vrh.

Posle osam sati smrzavanja, opet smo „u društvu“ vatre iz šporeta. Vraća nam se raspoloženje ali i želja da sutradan budemo uspešniji. Krećemo sat ranije nego juče. Kiša i jak vetar ponovo brane vrh, ali ovoga puta smo pametniji. Koristimo iskustva prethodnika i utabanom stazom, bez većih problema, stižemo na Bobotov kuk.

Umorni smo i srećni. Mislimo da smo pobedili planinu, ali mi smo, zapravo, pobedili sebe. Dok polako silazimo, primećujem da svi razmišljaju o istom – šta nam je sledeći cilj?

Turistički centar Žabljak
Žabljak je najviše naseljeno mesto na Balkanu. Pojedini delovi varoši leže na visini i do 1.500 metara. Ima nekoliko hotela, a svuda naokolo su vikendice od kamena i drveta. U blizini hotela Jezero je i turistička agencija Sveti Đorđe, koja, između ostalog, organizuje i zanimljive pešačke ture.
Lokalna turistička organizacija Žabljaka +382 52 361-802
NP DURMITOR +382 52 361-474

Servis u svrsi turizma
Montenegro Customer Care je jedinstven servis u svrsi turizma, koji obezbeđuje informacije za sve posetioce, kao i za građane Crne Gore koje su od značaja za ugodan boravak u Crnoj Gori.
Pozivom na broj 1300 moguće je dobiti sve informacije o smeštajnim kapacitetima, mestima za provod, restoranima, kafićima, internet punktovima, i ostalim značajnim događajima u Republici. Operateri su spremni da pruže sve servisne infromacije 24 sata dnevno na veoma profesionalan način i da obezbede informacije koje će gostu pokazati da Crna Gora zaista brine o svima koji je otkrivaju i žele da uživaju u njenoj ponudi tokom cele godine.



, , , , , , ,

Rezervacije smeštaja:

  1. (obavezno)
  2. (obavezno)
  3. (obavezno)
  4. (obavezno)
  5. (obavezno)
  6. (obavezno)
  7. (obavezno)
  8. (obavezno)
  9. (obavezno)
 

Ostavite svoj komentar